Nametnici

Vuče se krug.
Vijuga, meandrira,
mijenja tok.

Roblje vraća dug.
Bez pravca glavinja,
kandžija uz bok.

Bože! Za koga si umro?
Za gliste? Za crve?
Za ove što se grizu do krvi,
uvjereni da iskupio si i njih
svojom presvetom krvi?

Za ove, što neopranog srca,
litanijama viju?
Razdor što siju?

Za kolonije nametnika
što popasoše Edenski vrt?
Nagradi ih, čekaju.

Predobra je smrt.