Daj mi dar ljubavi

Svakome   od nas nešto  si  dao.                   
Talent plesa, pjesme, smijeha.
Da bi dobro od zla razlučti znao

um bistar,   dušu  bez   grijeha.

Netko se rodi bogat i lijep
i to mu      bude      dosta
talent     mu    za    života 
bi preveć te zakopan   osta.

Drugi     pak  uporno     kopa,
u znoju i muci liježe i ustaje
trudi,   traži ,    pita,     moli
boli,    ali     se    ne  predaje...

Bože  moj,

dar ljubavi mi daj.

Da sve što taknem

zatreperi radošću ,

zasvijetli toplinom,

zaiskri samilošću.

Dar      srca     mi     daj,

da ono vodi    moje    oči

srce zna kud trebam poći 

očima     skriven    je  put.

Dok hodam ovom zemljom

da sjećam  se i pamtim

da ispijem svoj kalež 

do posljednje kapi

poput Tebe, Isuse,

prije nego ti se vratim...

(15. 04. 2012.)

Pjesma za Andreu

                     Odoše dani, prebrzo lete,                   

 prebrzo rasteš, moje dijete

k'o da nije prošlo ni dana

od tvoga prvog rođendana.

12 godina puno je vremena.

Život nije uvijek bajka.

Odrasti i budi dobar čovjek

to želim ti ja, tvoja majka.

Tvoj smijeh i moja je radost

zato uvijek radosna mi budi

na tvome putu neka te prate

ljubav Božja i dobri ljudi.

Tvojim suzama plačem i ja

znaj da nikada nisi sama.

I onda kad misliš da nije tako

ja volim te,  tvoja  mama.

(30. listopada 2006.)

Anne Geddes photo

Krizni put

                                       (by Milena Covic)          




                                         Prihvacamo ga kao nesto samo po sebi razumljivo, kao nesto sto se nikako nije moglo izbjeci. A sto je jos gore, ma tko to danas uopce ima vremena da stane na trenutak i uzivi se u stravicne patnje covjeka koji bi od Boga poslan...? Prihvacamo to sve previse ravnodusno. A tko bi od nas imao snage da se suprotstavi  toj sili zla, toj masi, toj tupoj svjetini koja gazi svoje bisere i baca ih pred svinje jer nije u stanju spoznati njihovu vrijednost, i draze joj je valjati se u vlastitom izmetu nego napraviti i najmanji pokusaj da promijeni nesto nabolje...?


                                                  Da se danas tako nesto ponovi, tko bi to od nas ustao i rekao - dosta toga ljudi, krivo cinimo. Da, puno se lakse prikloniti svjetini. sacuvati vlastitu glavu, misleci kako sam eto, ja vazniji od nekog tamo nesretnika, koji je svoju sudbinu ionako sam takvu htio...


                                                 Ne mogu se oteti dojmu da je nas Bog Otac to drugacije  bio zamislio...  Mislim da je to strasno i da bi svi (koji nadu vremena za razmisljanje) trebali protrnuti od svetog straha o kojemu je govora u postajama kriznoga puta, protrnuti od glave do pete, jer se taj stravican zlocin dogodio javno i nitko ga nije sprijecio! I zato, sto su se tokom ova dva milenija, a  nazalost i dandanas, i u ovom momentu mozda, dogodili isto tako nezamislivi i strasni zlocini izvrseni ljudskom rukom...  Na ovo se odlicno nadovezuju rijeci Victora Hugoa, da se ne trebamo bojati neprijatelja izvana, nego sami sebe jer je u ljudskom srcu ogromni potencijal zla...


                                                Zaista, ova je Zemlja natopljena krvlju pravednika. Pravednika koji su hodili ovom Zemljom i cinili dobro, nevinih koji nicim svoju patnju nisu izazvali. Ali mislim da onaj Veliki gore, koji nas je stvorio, pozna "namisli nasih srdaca", i da ce itekako znati uspostaviti ravnotezu na vagi... Tog se momenta treba bojati, zivjeti u svetom strahu od njega. Ne od onoga sto ce mi ljudi reci, ljudi podloznih greskama poput mene same, koji ni nakon 2000 godina od Kristove smrti na krizu nisu uspjeli izvuci nikakav zakljucak?! Zivjeti u svetom strahu pred samim sobom i sebe danonocno preispitivati.


                                             Ne zivimo mi odvojene zivote. Nasi su putevi ispreplleteni, povezani su patnjom, bilo gdje na ovoj kugli zemaljskoj da smo stacionirani.... Zaista, nema tog bica na Zemlji koje nas se ne tice.

Moje vlastite mudrosti ili ti ga Previse osobno

                                      

                                     

ova prica nastaje iz niza medusobno nepovezanih misli, osjecaja i dogadaja inspiriranih razmisljanjem i poimanje vlastitog zivota, te razmisljanju o  svojim pogreskama...., pisana je vremenski isprekidano, u razlicitim emocionalnim stanjima.


(Ako je virovat Tinu Ujevicu, sve ove misli je netko davno prije mene mislio..., tako da je naslov u startu vec pogresan... Ali dobro, riskirat cu.)


1) Zivot je teatar


                           Svaku scenu covjek moze odigrati ako je dovoljno mastovit da zamisli kulise... Puno, puno toga ili ti ga sve u zivotu odigrava se upravo u nasoj glavi, u mislima. Kad je covik ljut sam na sebe  scenografija je izuzetno negativna, slicna jednom pokislom i promrzlom zimskom danu... 
                          Moras samo cvrsto virovat u tu sliku u tvojoj glavi, branit je od svih kritika, nosit je u zubima ko sto lavica nosi svoje mladunce , pobozno ko sto se nosi kip Gospe Sinjske, pronijet je kroz vedra i tmurna vrimena i donijeti je neokaljanu (ovo posljednje mi je sasvim spontano palo na pamet)  u zivot vjecni... a negdje na pola puta i samoga sebe ces uvjerit da je to tako i nikako drugacije ne more bit... 




2) Ipak imas mogucnost uzeti stvar u svoje ruke  ( a da li imas i snagu)




Mozes se zavuci ne znam di, ali dusa ti ostaje vani, svijetla nad tijelom koje se pokusava sakriti, ili mutna, zatamnjena tvojim losim djelima, mislima...,  iskustvima tvoje zlosretne sudbine.  Nju se ne moze sakriti, nemilosrdno ocrtava geografsku sirinu i duljinu misje rupe u koju zelis pobjeci, izdajnicki, ali u jednu ruku i roditeljski te upozorava da to sto radis nema smisla i ne vodi te nicemu....  Ustani, uspravi se na svoje noge! Ne gledaj nazad, razmisljaj hladnom glavom o dogadajima iz proslosti, da bi  u buducnosti bio kadar dati im drugi smjer kretanja i tako kroz svoje djelovanje u sadasnjosti promijeniti proslost. Proslost je mrtva,, ona zivi samo u slikama u tvojoj glavi.


            3) Zivot je ...        


Zivot je spirala bez kraja. Nema pocetka u ovom nasem "sada"... ovo sto danas zivimo odgovori su na davno prije postavljena pitanja. Nismo cjelina za sebe, nasi zivoti utkani su u tkivo opce egzistencije. Bolna iskustva danasnjeg dana odgovori su za pitanja koja tek dolaze. Koja mi zapravo sami postavljamo. Jer nista u ovoj dimenziji u kojoj zivimo ne biva zaboravljeno, ni dobro ni lose. Sve je povezano i nema tog ljudskog bica na Zemlji koje nas se ne tice...   






Zivot je privid. Umisljanje, utvara. Umisljamo da smo cvrsti, stabilni, sigurni sa svojim masivnim automobilima, modnim asesoarima, cini nam se da nas nas dnevni raspored prepun stresa cvrsto drzi na zemlji...  ali bas on je taj koji nas sprjecava u tome da se malo zagledamo u sebe i odgovorimo na neka pitanja... mozda se nakon tih odgovora vise ne bi osjecali tako sigurnima i zalijepljenima sekundarnim ljepilom za tlo cinjenica. Mozda bi se osjecali poput maslackovog padobranca kojeg ce pokrenuti prvi dasak vjetra, i on mora biti uvijek spreman jer ne zna kada ce doci trenutak da krene na put. A znamo li mi?  



Zivot je...

trenutak. Moramo moci svjesno prozivjeti taj trenutak . Zaboravi sta je jucer bilo, nemaj straha od SUTRA... Nisi u stanju ni "SADA" drzati pod kontrolom, a ne toliku masu vremena sacinjenu od bezbrojnih "jucer" i "sutra". Previse je to, to uopce ne mozes izdrzat. Sta je najbitnije, to uopce i ne moras izdrzat, ako se usredotocis na to  sto je sada momentano bitno .U zivotu smijes i zaobici stvari koje su nedovoljno vazne a otimaju ti energiju. U zivotu moras nekad zaobici stvari koje drzis vaznima ako ti otimaju energiju, pitanje je samo zelis  li ti to. Pitanje je vidis li do koje mjere te to razara...


Ne viruj

zrcalu koje ti pokazuje koju boru vise. Mi ljudi smo jedni drugima zrcala. Kad netko pogleda u tebe, dobija nazad onaj odraz svoje vrijednosti, feedback. Ako se negativnih feedbackova nakupi previse, covjek pocinje gubiti tlo pod nogama.
Odgovorni smo za svaki feedback koji odrazimo. Jer na taj nacin mijenjamo ljude. Pozitivno ili negativno. Na nasu vlastitu odgovornost.



Sta ti je zivot?

I uvik i opet isto pitanje. Sta ti je zivot? Zapravo nista, ako ga gledas u kontekstu ovog trenutnog postojanja na Zemlji. Nigdje mira, nigdje smisla. Pitanja, a nigdje odgovora. Sta je zivot? Strah da neces moc sebi isfinancirat ovi standard na koji si se naviko? Strah da ce ti dite iz skole donit losu ocjenu, cak negativnu u svjedodzbi? Strah, da neces uspit stic obavit sve kucanske i milion drugih obaveza, koje te nimalo ne vesele nego te , bas protivno, totalno zamaraju?  A kad ides mislit o tome da ovi zivot pun strahova zapravo i nije kraj, i da kroz ovu mrizu od lazi sto nam tupe nasi religiozni vode i politicari, moras sam nac put koji vodi prema suncu, put do samoga sebe zapravo, tek se onda zabrines. Ko ce to sve?!

Zapravo je pitanje - je li toliko toga uopce potrebno, toliko tih suvisnih stvari?

Ljubav je...

A sad, dragi moji, ajmo malo o ljubavi kad sam vec vako raspolozena... Moram najprije rec da bi o ljubavi trebali govorit samo oni koji vole. Ljubav nije potrebno analizirat ili definirat, to je naprosto osjecaj. Ili volis ili ne. Neku noc mi je glavom proletila jedna misao, usporedba... da bi dva dana nakon toga naletila na tu istu misao, na isti nacin formiranu, u poznatog pisca Lava Tolstoja, a ide nekako vako: ljubav je onaj osjecaj , kad vise ne znas di ti prestajes, a di pocinje onaj drugi...   Eto ljudi moji, ja mislim da je to bas lipo receno, a ako je to vec odavna prije mene osjetio i Lav Tolstoj, (jer takve stvari moras osjetit da bi ih mogao napisat), bice da je tako...

Sad bi na ovo moj otac reko: A cerce, covik se uci dok je ziv...


Koliko samo osjecaja covik prozivi za svog zivotnog vijeka.... Ma samo u jednom danu! Koja je to tajna, kamen ilitiga sta drugo mudrosti, koji te vodi, pa da cak i onda kada je tesko znas da ces ici dalje, jer to je pravi put, to je tvoj put...? Ne zanima me sreca izvana... Ne zanima me kako djelujem izvana, da li sam po standardima mase i gomile, to me nikada nije zanimalo... Jedino sebi sam odgovorna! Uvik , a i dandanas me zanima, kako funkcionira dvoje ljudi u jednoj vezi koji su totalno razliciti. Imaju razlicite prioritete. I tako. A onda sebi odgovorim - sve ide dok je postovanja. Medjusobnog. Nemoj ti meni to uradit, necu ni ja tebi. Kad to tako ide iz dana u dan, stvori se temelj za stabilnu vezu. I kad nakon 20 godina te veze pogledas unatrag imas sta vidit.
Ja ipak mislim da se i unutar veze covik mora izgradjivati ko osoba. Funkcionirati kao osobnost, vlastita. Nije rjesenje asimilirati se u drugoj osobi. Pogotovo ako doticna ne zna kuda ide. ne zna poslozit prioritete po redu.

                                                      to be continued

Krems River, Austria, Autumn of 2013,
photo by Milena Covic

                         

                

                         

                          

Ljepota sna

Sanjati...

barem nitko ne moze zabraniti

Snovi su slobodni poput ptica

dok ne dode lovac

Vidim prolaz i tamo gdje je zazidano

ali ne mislim prolaziti

Ta vjetar moze svuda proci

on je u granama i u krilu ptice

u ocima tvojim i zivot ti daje...

Niciji ne biti a imati sve...

Ma nije to sebicno, Boze

Ja zelim samo gledati, gledati

do sita se nagledati

ljepote sto rada je proljece.

Cutim moc, al' to tek sreca je

sto dio sam neuhvatljive zudnje ove

sto ne umire nikada

tek cini nam se da smiruje se.

               (1996.)

Muoj otac

              Imo   jedon čovik 
              ime  mu  je   Jure

        proš'o    ti   je on                                  

             i  juga   i      bure.                                    

I      don     danas

uon    ti  uovce   drži

i kad  stisne   zima

i  kad sunce   prži.

Junačke    narodne  pisme

govorit    će   ti  dvi    ure

a napamet zno kako je pobijedi

zmaja      sveti         Jure.

Je, je to je  moj otac

za unuke   "nuono Jure"

rano  man     on ide leć

zimi u pet zatvori škure.

Pomalo on ovi život  žive 

kako done, onako i noći 

u crikvu ne grie ma viruje

u Nega Če Viedri i Obloči.

Neka    te       uon   čuvo

i   ovi  i     svaki     don!

Ti misliš  no me neka san

                          daleko

jo    to   dobro    znon.

(7. 3. 2008.)

Leon song

Kosa  žuta  kao  slama.

Svojim očima nebesko plavim

Razvedri ti trenutak...

I taj sekund pogleda

Spremiš u svoje srce

I čuvaš ga poput blaga...

(photo by Anne Geddes)