Pjesma za Mandu

Draga Mando,


djetinjstva vrijeme vec je proslo
ides dalje, u svoj zivot novi
nek Bog te cuva, sta god da doslo
nek postanu stvarnost svi tvoji snovi.


Mijesaju se suze i osmjesi srece
put tvoj   stoji pred    tobom.
Nasa te obitelj zaboravit nece
uz najbolje zelje kazemo ti zbogom.


Bas kao da jos je jucer bilo
kad zvonila si na vrata na putu iz skole
dok bila si ovdje, drago nam je bilo
idi, a znaj da i ovdje imas ljude koji te vole.


Mando, puno srece i ljubavi,
u braku, u zivotu tvom
sve dobro sto pozelit se moze:
zdravlje, radost i topli dom.


(12. srpnja 2012., Milena Covic)

"Tko je bez grijeha..."

Moram priznat da je upravo strasna ona Isusova recenica: Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Jer taj koji je bez grijeha, ima ga pravo baciti. Jednako strasna je i cinjenica da se smisao te recenice jako cesto ne uzima ozbiljno. A poveznica na to bila bi, mozda zvuci smijesno, jedan stih iz "Gangsters Paradise":  Tell me why are we
                                                                              so blind to see
                                                                              that the ones we hurt
                                                                              are you and me..."

                                                                             Te dvi recenice, po meni , imaju nesto zajednicko: Zlo je slijepo, zlo je glupo i u svojoj gluposti okrutno, razara bez razmisljanja, zeli unistiti meduljudske odnose na malim, obiteljskim razinama, kao i na nacionalnim, internacionalnim...   Zlo vidi zlo u drugome, jer zato sto je sam zao misli da je takav i onaj drugi...    Nazalost, covjek nekada vidi da je zlo tek kada ga pocini. (Tako se npr. morao osjecat Juda kad je vidio sto je uradio. Ali i bez Jude, svatko bi od nas mogao navest primjer i iz vlastitog zivota.) 

                                                                              Na jos vecu zalost, nekad ga pocini i s namjerom.  S namjerom da osvoji moc, da potuce neprijatelja. Ali povijest nas je naucila da moc koja se na tome temelji da nekoga ponizimo, porazimo, nije trajala vjecno, a  na kraju bi i sama bila porazena i u krvi vlastitoj ugusena. Povijest nas uci. Nemam pojma je li nas uspjela icemu naucit. Kad pogledam malo oko sebe a nekad i u sebe puno bi se toga dalo ponovit da se gradivo malo utvrdi...  

                                                                              I di je tu sad poveznica sa ovom Cooliovom pismom?  Covik u trenutku kada napravi nesto zlo, shvaca sta je uradio. Od tog trenutka on vise ne moze mirno spavati. Znaci, povrijedio je tu drugu osobu, osobe, ali u konacnici i samoga sebe. I sagledavsi sve ovo, po stoti  put moram dat pravo V. Hugou koji je rekao da glavnog neprijatelja moramo traziti u nama samima, u nasim djelima, kojima naravno prethode misli..., a ne izvana, ne vidjeti trun u oku brata svoga a u svome balvan ne vidis.

Moram priznat da je stvarno strasna ta recenica. A mislim da ce biti strasno i onog dana, kad se ispostavi da to NIJE BILA SAMO RECENICA...
                                    
                                   
                          
                                

Ti i ja

Gdje si, ja tražim te, Bože...

Divan je ovaj tvoj svijet

I način, na koji oblačiš svoja stabla

kroz četiri godišnja doba.

Ti rukama vjetra češljaš klasje

bićima mnogim u njemu je dom.

U krošnjama zelenim čujem tvoj glas

u suton,

svojim rukama nježno dotičeš svaki listić

svemoćan si u svojoj dobroti.

Ti ne miruješ. Uvijek posvuda si.

Vidim te svuda.

Jedino još uvijek

u sebi te tražim,

u meni se borimo ja i ti.

Ti, neopisivo dobar

meni si dao ime.

Od tebe sam sazdana.

Nježno, poput povjetarca

diraš moju kosu

suzama kiše pereš bol

sa mog lica.

Govoriš mi i onda 

kad te ne čujem.

Kad iz tvoje otimam svoju ruku

čekaš da se smirim.

Kada odem, ti znaš da ću doći.

Nauči me voljeti onako

kao što ti voliš mene.

Neka u meni proklija tvoje sjeme.

Rastjeraj sile tame

što bore se za mene.

Osjećam se prazna,

nemam ti šta dati...

Nemam ti šta dati.

Želim te samo zagrliti

i zaspati tako,

izbrisane prošlosti.

A dani koji dolaze

bit će satkani od sunca...

(19. svibnja 2012.)

Daj mi dar ljubavi

Svakome   od nas nešto  si  dao.                   
Talent plesa, pjesme, smijeha.
Da bi dobro od zla razlučti znao

um bistar,   dušu  bez   grijeha.

Netko se rodi bogat i lijep
i to mu      bude      dosta
talent     mu    za    života 
bi preveć te zakopan   osta.

Drugi     pak  uporno     kopa,
u znoju i muci liježe i ustaje
trudi,   traži ,    pita,     moli
boli,    ali     se    ne  predaje...

Bože  moj,

dar ljubavi mi daj.

Da sve što taknem

zatreperi radošću ,

zasvijetli toplinom,

zaiskri samilošću.

Dar      srca     mi     daj,

da ono vodi    moje    oči

srce zna kud trebam poći 

očima     skriven    je  put.

Dok hodam ovom zemljom

da sjećam  se i pamtim

da ispijem svoj kalež 

do posljednje kapi

poput Tebe, Isuse,

prije nego ti se vratim...

(15. 04. 2012.)

Pjesma za Andreu

                     Odoše dani, prebrzo lete,                   

 prebrzo rasteš, moje dijete

k'o da nije prošlo ni dana

od tvoga prvog rođendana.

12 godina puno je vremena.

Život nije uvijek bajka.

Odrasti i budi dobar čovjek

to želim ti ja, tvoja majka.

Tvoj smijeh i moja je radost

zato uvijek radosna mi budi

na tvome putu neka te prate

ljubav Božja i dobri ljudi.

Tvojim suzama plačem i ja

znaj da nikada nisi sama.

I onda kad misliš da nije tako

ja volim te,  tvoja  mama.

(30. listopada 2006.)

Anne Geddes photo

Krizni put

                                       (by Milena Covic)          




                                         Prihvacamo ga kao nesto samo po sebi razumljivo, kao nesto sto se nikako nije moglo izbjeci. A sto je jos gore, ma tko to danas uopce ima vremena da stane na trenutak i uzivi se u stravicne patnje covjeka koji bi od Boga poslan...? Prihvacamo to sve previse ravnodusno. A tko bi od nas imao snage da se suprotstavi  toj sili zla, toj masi, toj tupoj svjetini koja gazi svoje bisere i baca ih pred svinje jer nije u stanju spoznati njihovu vrijednost, i draze joj je valjati se u vlastitom izmetu nego napraviti i najmanji pokusaj da promijeni nesto nabolje...?


                                                  Da se danas tako nesto ponovi, tko bi to od nas ustao i rekao - dosta toga ljudi, krivo cinimo. Da, puno se lakse prikloniti svjetini. sacuvati vlastitu glavu, misleci kako sam eto, ja vazniji od nekog tamo nesretnika, koji je svoju sudbinu ionako sam takvu htio...


                                                 Ne mogu se oteti dojmu da je nas Bog Otac to drugacije  bio zamislio...  Mislim da je to strasno i da bi svi (koji nadu vremena za razmisljanje) trebali protrnuti od svetog straha o kojemu je govora u postajama kriznoga puta, protrnuti od glave do pete, jer se taj stravican zlocin dogodio javno i nitko ga nije sprijecio! I zato, sto su se tokom ova dva milenija, a  nazalost i dandanas, i u ovom momentu mozda, dogodili isto tako nezamislivi i strasni zlocini izvrseni ljudskom rukom...  Na ovo se odlicno nadovezuju rijeci Victora Hugoa, da se ne trebamo bojati neprijatelja izvana, nego sami sebe jer je u ljudskom srcu ogromni potencijal zla...


                                                Zaista, ova je Zemlja natopljena krvlju pravednika. Pravednika koji su hodili ovom Zemljom i cinili dobro, nevinih koji nicim svoju patnju nisu izazvali. Ali mislim da onaj Veliki gore, koji nas je stvorio, pozna "namisli nasih srdaca", i da ce itekako znati uspostaviti ravnotezu na vagi... Tog se momenta treba bojati, zivjeti u svetom strahu od njega. Ne od onoga sto ce mi ljudi reci, ljudi podloznih greskama poput mene same, koji ni nakon 2000 godina od Kristove smrti na krizu nisu uspjeli izvuci nikakav zakljucak?! Zivjeti u svetom strahu pred samim sobom i sebe danonocno preispitivati.


                                             Ne zivimo mi odvojene zivote. Nasi su putevi ispreplleteni, povezani su patnjom, bilo gdje na ovoj kugli zemaljskoj da smo stacionirani.... Zaista, nema tog bica na Zemlji koje nas se ne tice.

Moje vlastite mudrosti ili ti ga Previse osobno

                                      

                                     

ova prica nastaje iz niza medusobno nepovezanih misli, osjecaja i dogadaja inspiriranih razmisljanjem i poimanje vlastitog zivota, te razmisljanju o  svojim pogreskama...., pisana je vremenski isprekidano, u razlicitim emocionalnim stanjima.


(Ako je virovat Tinu Ujevicu, sve ove misli je netko davno prije mene mislio..., tako da je naslov u startu vec pogresan... Ali dobro, riskirat cu.)


1) Zivot je teatar


                           Svaku scenu covjek moze odigrati ako je dovoljno mastovit da zamisli kulise... Puno, puno toga ili ti ga sve u zivotu odigrava se upravo u nasoj glavi, u mislima. Kad je covik ljut sam na sebe  scenografija je izuzetno negativna, slicna jednom pokislom i promrzlom zimskom danu... 
                          Moras samo cvrsto virovat u tu sliku u tvojoj glavi, branit je od svih kritika, nosit je u zubima ko sto lavica nosi svoje mladunce , pobozno ko sto se nosi kip Gospe Sinjske, pronijet je kroz vedra i tmurna vrimena i donijeti je neokaljanu (ovo posljednje mi je sasvim spontano palo na pamet)  u zivot vjecni... a negdje na pola puta i samoga sebe ces uvjerit da je to tako i nikako drugacije ne more bit... 




2) Ipak imas mogucnost uzeti stvar u svoje ruke  ( a da li imas i snagu)




Mozes se zavuci ne znam di, ali dusa ti ostaje vani, svijetla nad tijelom koje se pokusava sakriti, ili mutna, zatamnjena tvojim losim djelima, mislima...,  iskustvima tvoje zlosretne sudbine.  Nju se ne moze sakriti, nemilosrdno ocrtava geografsku sirinu i duljinu misje rupe u koju zelis pobjeci, izdajnicki, ali u jednu ruku i roditeljski te upozorava da to sto radis nema smisla i ne vodi te nicemu....  Ustani, uspravi se na svoje noge! Ne gledaj nazad, razmisljaj hladnom glavom o dogadajima iz proslosti, da bi  u buducnosti bio kadar dati im drugi smjer kretanja i tako kroz svoje djelovanje u sadasnjosti promijeniti proslost. Proslost je mrtva,, ona zivi samo u slikama u tvojoj glavi.


            3) Zivot je ...        


Zivot je spirala bez kraja. Nema pocetka u ovom nasem "sada"... ovo sto danas zivimo odgovori su na davno prije postavljena pitanja. Nismo cjelina za sebe, nasi zivoti utkani su u tkivo opce egzistencije. Bolna iskustva danasnjeg dana odgovori su za pitanja koja tek dolaze. Koja mi zapravo sami postavljamo. Jer nista u ovoj dimenziji u kojoj zivimo ne biva zaboravljeno, ni dobro ni lose. Sve je povezano i nema tog ljudskog bica na Zemlji koje nas se ne tice...   






Zivot je privid. Umisljanje, utvara. Umisljamo da smo cvrsti, stabilni, sigurni sa svojim masivnim automobilima, modnim asesoarima, cini nam se da nas nas dnevni raspored prepun stresa cvrsto drzi na zemlji...  ali bas on je taj koji nas sprjecava u tome da se malo zagledamo u sebe i odgovorimo na neka pitanja... mozda se nakon tih odgovora vise ne bi osjecali tako sigurnima i zalijepljenima sekundarnim ljepilom za tlo cinjenica. Mozda bi se osjecali poput maslackovog padobranca kojeg ce pokrenuti prvi dasak vjetra, i on mora biti uvijek spreman jer ne zna kada ce doci trenutak da krene na put. A znamo li mi?  



Zivot je...

trenutak. Moramo moci svjesno prozivjeti taj trenutak . Zaboravi sta je jucer bilo, nemaj straha od SUTRA... Nisi u stanju ni "SADA" drzati pod kontrolom, a ne toliku masu vremena sacinjenu od bezbrojnih "jucer" i "sutra". Previse je to, to uopce ne mozes izdrzat. Sta je najbitnije, to uopce i ne moras izdrzat, ako se usredotocis na to  sto je sada momentano bitno .U zivotu smijes i zaobici stvari koje su nedovoljno vazne a otimaju ti energiju. U zivotu moras nekad zaobici stvari koje drzis vaznima ako ti otimaju energiju, pitanje je samo zelis  li ti to. Pitanje je vidis li do koje mjere te to razara...


Ne viruj

zrcalu koje ti pokazuje koju boru vise. Mi ljudi smo jedni drugima zrcala. Kad netko pogleda u tebe, dobija nazad onaj odraz svoje vrijednosti, feedback. Ako se negativnih feedbackova nakupi previse, covjek pocinje gubiti tlo pod nogama.
Odgovorni smo za svaki feedback koji odrazimo. Jer na taj nacin mijenjamo ljude. Pozitivno ili negativno. Na nasu vlastitu odgovornost.



Sta ti je zivot?

I uvik i opet isto pitanje. Sta ti je zivot? Zapravo nista, ako ga gledas u kontekstu ovog trenutnog postojanja na Zemlji. Nigdje mira, nigdje smisla. Pitanja, a nigdje odgovora. Sta je zivot? Strah da neces moc sebi isfinancirat ovi standard na koji si se naviko? Strah da ce ti dite iz skole donit losu ocjenu, cak negativnu u svjedodzbi? Strah, da neces uspit stic obavit sve kucanske i milion drugih obaveza, koje te nimalo ne vesele nego te , bas protivno, totalno zamaraju?  A kad ides mislit o tome da ovi zivot pun strahova zapravo i nije kraj, i da kroz ovu mrizu od lazi sto nam tupe nasi religiozni vode i politicari, moras sam nac put koji vodi prema suncu, put do samoga sebe zapravo, tek se onda zabrines. Ko ce to sve?!

Zapravo je pitanje - je li toliko toga uopce potrebno, toliko tih suvisnih stvari?

Ljubav je...

A sad, dragi moji, ajmo malo o ljubavi kad sam vec vako raspolozena... Moram najprije rec da bi o ljubavi trebali govorit samo oni koji vole. Ljubav nije potrebno analizirat ili definirat, to je naprosto osjecaj. Ili volis ili ne. Neku noc mi je glavom proletila jedna misao, usporedba... da bi dva dana nakon toga naletila na tu istu misao, na isti nacin formiranu, u poznatog pisca Lava Tolstoja, a ide nekako vako: ljubav je onaj osjecaj , kad vise ne znas di ti prestajes, a di pocinje onaj drugi...   Eto ljudi moji, ja mislim da je to bas lipo receno, a ako je to vec odavna prije mene osjetio i Lav Tolstoj, (jer takve stvari moras osjetit da bi ih mogao napisat), bice da je tako...

Sad bi na ovo moj otac reko: A cerce, covik se uci dok je ziv...


Koliko samo osjecaja covik prozivi za svog zivotnog vijeka.... Ma samo u jednom danu! Koja je to tajna, kamen ilitiga sta drugo mudrosti, koji te vodi, pa da cak i onda kada je tesko znas da ces ici dalje, jer to je pravi put, to je tvoj put...? Ne zanima me sreca izvana... Ne zanima me kako djelujem izvana, da li sam po standardima mase i gomile, to me nikada nije zanimalo... Jedino sebi sam odgovorna! Uvik , a i dandanas me zanima, kako funkcionira dvoje ljudi u jednoj vezi koji su totalno razliciti. Imaju razlicite prioritete. I tako. A onda sebi odgovorim - sve ide dok je postovanja. Medjusobnog. Nemoj ti meni to uradit, necu ni ja tebi. Kad to tako ide iz dana u dan, stvori se temelj za stabilnu vezu. I kad nakon 20 godina te veze pogledas unatrag imas sta vidit.
Ja ipak mislim da se i unutar veze covik mora izgradjivati ko osoba. Funkcionirati kao osobnost, vlastita. Nije rjesenje asimilirati se u drugoj osobi. Pogotovo ako doticna ne zna kuda ide. ne zna poslozit prioritete po redu.

                                                      to be continued

Krems River, Austria, Autumn of 2013,
photo by Milena Covic