srijeda, 22. ožujka 2017.

Moj put

Koračah ka suncu
po kamenju.
Put moj sav
bijaše u znamenju. 

A ne vidjeh,
jadan, znak!
Ne vidjeh,
bijaše mrak.

Padao sam,
i ostajao ležati.
Ustajao,
pokušao bježati.

Pored mene prošla je
karavana mog života.
Kao da tuđi je bio!

I sva neopisiva ljepota,
pred kojom oči sam krio...

Hvala Ti, Oče moj
što nisi odustao!
Što si se nadao,
vjerovao!
Znao...


Nema komentara:

Objavi komentar

Tati

prošlo je neko  vrijeme ali što je vrijeme i ništa  su riječi  tamo preko u šaptu čempresa mir u zasjedi  je ček'o bila sam sutra i doći...