ova prica nastaje iz niza medusobno nepovezanih misli, osjecaja i dogadaja inspiriranih razmisljanjem i poimanje vlastitog zivota, te razmisljanju o svojim pogreskama...., pisana je vremenski isprekidano, u razlicitim emocionalnim stanjima.
(Ako je virovat Tinu Ujevicu, sve ove misli je netko davno prije mene mislio..., tako da je naslov u startu vec pogresan... Ali dobro, riskirat cu.)
1) Zivot je teatar
Svaku scenu covjek moze odigrati ako je dovoljno mastovit da zamisli kulise... Puno, puno toga ili ti ga sve u zivotu odigrava se upravo u nasoj glavi, u mislima. Kad je covik ljut sam na sebe scenografija je izuzetno negativna, slicna jednom pokislom i promrzlom zimskom danu...
Moras samo cvrsto virovat u tu sliku u tvojoj glavi, branit je od svih kritika, nosit je u zubima ko sto lavica nosi svoje mladunce , pobozno ko sto se nosi kip Gospe Sinjske, pronijet je kroz vedra i tmurna vrimena i donijeti je neokaljanu (ovo posljednje mi je sasvim spontano palo na pamet) u zivot vjecni... a negdje na pola puta i samoga sebe ces uvjerit da je to tako i nikako drugacije ne more bit...
2) Ipak imas mogucnost uzeti stvar u svoje ruke ( a da li imas i snagu)
Mozes se zavuci ne znam di, ali dusa ti ostaje vani, svijetla nad tijelom koje se pokusava sakriti, ili mutna, zatamnjena tvojim losim djelima, mislima..., iskustvima tvoje zlosretne sudbine. Nju se ne moze sakriti, nemilosrdno ocrtava geografsku sirinu i duljinu misje rupe u koju zelis pobjeci, izdajnicki, ali u jednu ruku i roditeljski te upozorava da to sto radis nema smisla i ne vodi te nicemu.... Ustani, uspravi se na svoje noge! Ne gledaj nazad, razmisljaj hladnom glavom o dogadajima iz proslosti, da bi u buducnosti bio kadar dati im drugi smjer kretanja i tako kroz svoje djelovanje u sadasnjosti promijeniti proslost. Proslost je mrtva,, ona zivi samo u slikama u tvojoj glavi.
3) Zivot je ...
Zivot je spirala bez kraja. Nema pocetka u ovom nasem "sada"... ovo sto danas zivimo odgovori su na davno prije postavljena pitanja. Nismo cjelina za sebe, nasi zivoti utkani su u tkivo opce egzistencije. Bolna iskustva danasnjeg dana odgovori su za pitanja koja tek dolaze. Koja mi zapravo sami postavljamo. Jer nista u ovoj dimenziji u kojoj zivimo ne biva zaboravljeno, ni dobro ni lose. Sve je povezano i nema tog ljudskog bica na Zemlji koje nas se ne tice...
Zivot je privid. Umisljanje, utvara. Umisljamo da smo cvrsti, stabilni, sigurni sa svojim masivnim automobilima, modnim asesoarima, cini nam se da nas nas dnevni raspored prepun stresa cvrsto drzi na zemlji... ali bas on je taj koji nas sprjecava u tome da se malo zagledamo u sebe i odgovorimo na neka pitanja... mozda se nakon tih odgovora vise ne bi osjecali tako sigurnima i zalijepljenima sekundarnim ljepilom za tlo cinjenica. Mozda bi se osjecali poput maslackovog padobranca kojeg ce pokrenuti prvi dasak vjetra, i on mora biti uvijek spreman jer ne zna kada ce doci trenutak da krene na put. A znamo li mi?
Zivot je...
trenutak. Moramo moci svjesno prozivjeti taj trenutak . Zaboravi sta je jucer bilo, nemaj straha od SUTRA... Nisi u stanju ni "SADA" drzati pod kontrolom, a ne toliku masu vremena sacinjenu od bezbrojnih "jucer" i "sutra". Previse je to, to uopce ne mozes izdrzat. Sta je najbitnije, to uopce i ne moras izdrzat, ako se usredotocis na to sto je sada momentano bitno .U zivotu smijes i zaobici stvari koje su nedovoljno vazne a otimaju ti energiju. U zivotu moras nekad zaobici stvari koje drzis vaznima ako ti otimaju energiju, pitanje je samo zelis li ti to. Pitanje je vidis li do koje mjere te to razara...
Ne viruj
zrcalu koje ti pokazuje koju boru vise. Mi ljudi smo jedni drugima zrcala. Kad netko pogleda u tebe, dobija nazad onaj odraz svoje vrijednosti, feedback. Ako se negativnih feedbackova nakupi previse, covjek pocinje gubiti tlo pod nogama.
Odgovorni smo za svaki feedback koji odrazimo. Jer na taj nacin mijenjamo ljude. Pozitivno ili negativno. Na nasu vlastitu odgovornost.
Sta ti je zivot?
I uvik i opet isto pitanje. Sta ti je zivot? Zapravo nista, ako ga gledas u kontekstu ovog trenutnog postojanja na Zemlji. Nigdje mira, nigdje smisla. Pitanja, a nigdje odgovora. Sta je zivot? Strah da neces moc sebi isfinancirat ovi standard na koji si se naviko? Strah da ce ti dite iz skole donit losu ocjenu, cak negativnu u svjedodzbi? Strah, da neces uspit stic obavit sve kucanske i milion drugih obaveza, koje te nimalo ne vesele nego te , bas protivno, totalno zamaraju? A kad ides mislit o tome da ovi zivot pun strahova zapravo i nije kraj, i da kroz ovu mrizu od lazi sto nam tupe nasi religiozni vode i politicari, moras sam nac put koji vodi prema suncu, put do samoga sebe zapravo, tek se onda zabrines. Ko ce to sve?!
Zapravo je pitanje - je li toliko toga uopce potrebno, toliko tih suvisnih stvari?
Ljubav je...
A sad, dragi moji, ajmo malo o ljubavi kad sam vec vako raspolozena... Moram najprije rec da bi o ljubavi trebali govorit samo oni koji vole. Ljubav nije potrebno analizirat ili definirat, to je naprosto osjecaj. Ili volis ili ne. Neku noc mi je glavom proletila jedna misao, usporedba... da bi dva dana nakon toga naletila na tu istu misao, na isti nacin formiranu, u poznatog pisca Lava Tolstoja, a ide nekako vako: ljubav je onaj osjecaj , kad vise ne znas di ti prestajes, a di pocinje onaj drugi... Eto ljudi moji, ja mislim da je to bas lipo receno, a ako je to vec odavna prije mene osjetio i Lav Tolstoj, (jer takve stvari moras osjetit da bi ih mogao napisat), bice da je tako...
Sad bi na ovo moj otac reko: A cerce, covik se uci dok je ziv...
Koliko samo osjecaja covik prozivi za svog zivotnog vijeka.... Ma samo u jednom danu! Koja je to tajna, kamen ilitiga sta drugo mudrosti, koji te vodi, pa da cak i onda kada je tesko znas da ces ici dalje, jer to je pravi put, to je tvoj put...? Ne zanima me sreca izvana... Ne zanima me kako djelujem izvana, da li sam po standardima mase i gomile, to me nikada nije zanimalo... Jedino sebi sam odgovorna! Uvik , a i dandanas me zanima, kako funkcionira dvoje ljudi u jednoj vezi koji su totalno razliciti. Imaju razlicite prioritete. I tako. A onda sebi odgovorim - sve ide dok je postovanja. Medjusobnog. Nemoj ti meni to uradit, necu ni ja tebi. Kad to tako ide iz dana u dan, stvori se temelj za stabilnu vezu. I kad nakon 20 godina te veze pogledas unatrag imas sta vidit.
Ja ipak mislim da se i unutar veze covik mora izgradjivati ko osoba. Funkcionirati kao osobnost, vlastita. Nije rjesenje asimilirati se u drugoj osobi. Pogotovo ako doticna ne zna kuda ide. ne zna poslozit prioritete po redu.
to be continued
 |
| Krems River, Austria, Autumn of 2013, photo by Milena Covic |
